Sa one strane ironije

Milorad Dodik najmoćniji je političar u ovoj paradoks državi. Gdje god se pojavi nikog ne ostavlja ravnodušnim. U entitetu u kojem se predstavlja za suverenog gospodara života i smrti, te osobu kojoj se raportuje i broj ujeda komaraca po pojedinoj općini Republike Srpske, slavi se kao pravi naslijednik srpskih voždova. U Federaciji, pak, na spominjanje njegovog imena lideri bošnjačkih stranaka dobivaju kolektivne asmatične napada ili u najmanju ruku opsice.

Piše : Ajdinović Faruk

 Postavlja se pitanje : Šta je to tako čudno, otpola sveto, a otpola prokleto, u Miloradu Dodiku ? Ovaj kvazi-socijal demokrata iz rata je izišao kao crkveni miš, ali je preko noći promaknut za jednu od najvažnijih političkih lidera u Republici Srpskoj. Dodik je zapravo strahovito inteligentna osoba koja se po ko zna koji put poslužila tehnologijom : dividae et impera, i uspješno hipnotizirala bošnjačke, hrvatske i međunarodne kvazi-lidere. Prvo je u ratnoj skupštini Republike Srpske razdragano pljeskao izvještajima generala Vojske Republike Srpske koji su se vraćali sa masovnih egzekucija, silovanja i progona, a onda osnivajući prvu ozbiljnu opoziciju Karadžićevoj političkoj marvi, upada u oči u beznađe potonulim čelnicima međunarodne zajednice koji su upravo u Dodiku vidjeli mladog, hrabrog i mudrog srpskog političara koji će sa ekvivalentima sa onu strane entiteske granice graditi modernu Bosnu i Hercegovinu po mjeri onih koji su je u Dejtonu i isprovocirali. Iz Dodikovih „Srpskih reformatora“ iznikao je tumor evropskoh socijalizma – SNSD.

Iz stranke čiji su poslanici popunjavali zadnje klupe u skupštinskoj Sali, Dodikovi „socijalisti“ pod misterioznim okolnostima uz gormoglasno bodrenje američke i evropske administracije, neposredno prije izbora u oktobru 2006., dolazi na čelo Republike Srpske. Maske su konačno pale u predizbornoj kampanji kada je prijeratni uživalac čari šverca visokotarifne robe, prijetio svim i svačim, pa i famoznim referendumom o otcjepljenju RS-a od Bosne i Hercegovine, uslijed čega je cijela Federacija zapala u stanje kolektivne panike i po šablonu : „Kupuj brašna, eto rata“ izabrala Stranku za BiH kao svojevrsan partner Dodikovom SNSD-u u silovanju medijskog prostora i disperzije panike o navodnom otcjepljenju ili unitarnom uređenju. Nemalo su se iznenadili i jedni i drugi kada su saznali da će plavo-žuti iluzionisti i kao ruže crveni Dodikovi kobiva socijalisti zajedno djelovati na državnom nivou. Svađali se, svađali, a na kraju opet po onoj staroj : „Kad se male ruke slože...“ žarili i palili uzduž i poprijeko Bosne i Hercegovine. Dodik je pokus viših činovnika međunarodne zajednice koji se oteo kontroli i čije je djelovanje sada razorno da razornije ne može biti. Ironija je tim veća kada znamo da se niko od onih koji su projekat : „Mlad, kršan, crn, socijalista na čelu Republike Srpske“, isproducirali, pretjerano ne uzbuđuje zbog Dodikovih prijetnji, prostačkih ispada, primitivnih psovki i divljačke retorike.

Tako je Milorad Grozni novinarima poželio da ih strefi srčani udar, Bakiru Hadžiomeroviću zaprijetio knock-outom prilikom prvog susreta, žrtve masakara na Kapiji i Markalama nazvao insceniranim i izmišljenim, Sarajevo usporedio sa Teheranom, sa gađanjem bacio zastavu Bosne i Hercegovine. Ipak, u poprilično velik leksikon poltičke idiotarije Milorada Dodika ući će njegova šetnja sa tek iz zatovra puštenom, ratnom zločinkom i njegovom strastvenom „grouppie djevojkom“, Biljanom Plavšić. I ne bi u tim više-manje provokatorskim figama bilo nešto previše strašno da Dodik preko najskupljeg puta na planetu Zemlji, autoputu Banjaluka – Gradiška, preko svojih odaja za čiju je gradnju inspiraciju pronašao u Versaju velikog Luja IVX., preko šuma, voda, puteva Republike Srpske, na tako beskrupulozan način ne pljačka država. Šuškalo se i o navodnoj optužnici, ali onda su Dodikovi puleni na čelu sa Dušankom Majkić, menadžerom poslovne ekonomije koja je, koincidencije li, to zvanje stekla odmah po Dodikovom preuzimanju Republike Srpske, do bola kompromitiranim, Dragom Kalabićem i neizostavnim nesuđenim šlager pjevačem, Slavkom Jovičićem, zaprijetili kolapsom države, pa se priča oko procesuiranja višemilionskih rupa u budžetu ugasila jednakom brzinom kojom se i zapalila.

 Opozicija Dodikovim nacionalistima zapravo ne postoji. Izuzev jednog radikala i zločinačke SDS koja se davno pozdravila sa zdravim razumom, koji SNSD-ovcima dođu kao vreća za rješavanje frustracija sa državnog nivoa. Jedina opozicija ovom samoprozvanom voždu je narod na koji je Dodik već otpočeo nacionalističku propagandu prepariranu strahom i panikom. Projekat „Dodik“ mogu ugasit samo oni koji su ga upalili, a to su strani faktori. Bez njihovog angažmana Bosna i Hercegovina uslijed stalnih opstrukcija Dodikovih nezavisnih nacionalista (p)ostati rezervna država navijek zrela za beskrupuloznu pljačku.

Remake, do prije samo nekoliko dana najgledanijeg filma koji se ikad zavrtio u svjetskim bioskopima, snima se, vjerovali ili ne, u Bosni i Hercegovini. I to već četiri godine . Da, da, riječ je o famoznom „Titaniku“. Režiseri ovog, po svemu sudeći blockbustera, su Bh. Političari. I ne samo to. Oni su i glumci, scenografi, statisti, čak i rekviziteri za svoj uradak. Jedino su putnici na njihovom tonućem  „projektu“ stvarni, a to su građani ove zemlje.

Piše : Ajdinović Faruk

Kada su aktivisti Udruženja „Tutto Completo“ u septembru 2006. , neposredno prije  izbora  tada nove vlasti zgradu troglavog predsjedništva zasuli kantama sa bojama prenuvši iz sna uspavane policajce koji su onomad radili na osiguranju zgrade Predsjedništva, mnogi su se u šoku pitali : „Zašto sad? Pa tek smo na pragu velikih promjena koje donosi nova vlast “. No, da nam je neko pokazao kuda će nas i gdje odvesti tada mlada, svježa i elana puna vlast,  aktivistima „Tutto Completo“-a građani bi  vjerovatno trebali uručiti  orden za građansku hrabrost. Podsjećanja radi, umjesto nagrade dobili su uperen i repetiran pištolj pred nosom i nekoliko udaraca po glavi.

Vladajuća petorka pored toga što naš veoma gledani „Titanik“ suvereno vodi prema njegovom neizbježnom fatumu, a to je ,općepoznato je, propast i kataklizma, uigrano igra vrlo zanimljivu partiju pokera. Umjesto žetona, para, satova ili nekog drugog komada imovine oni ulažu državnu imovinu, prirodne i ljudske resurse, penzije, bezvizne režime, pa čak i mladosti mladih ljudi. No nije zapravo riječ o običnoj partiji kartaške igre u kojoj uvijek neko dobiva, a neko gubi. Bh. Političke sveznalice uvijek dobivaju, a opet su na gubitku samo građani Bosne i Hercegovine.

Od obećanih brda i dolina, ni ovaj put, ništa. Približavanje Evropskoj Uniji već polako prerasta u mantru i trećerazrednu priču koja se potegne svako malo, kad ozbiljnije i životno važnije teme počnu zauzimati previše medijskog prostora. Liberalizacija viznog režima, posebna je priča. Naši vladajući oligarsi bez imalo su srama obećavali da ćemo bez viza sutra, prekosutra, za mjesec dana, za pet mjeseci, za godinu dana, a peripetija se raspetljava, najvjerovatnije, u julu nakon što Evropljanima dojadi natezanje sa „tvrdoglavim Balkancima“.  Obećanje kodnog imena : „Podizanje privrede na noge“ doživjelo je, kao i sva ostala neutemeljena , apsolutni fijasko. Od sveg silnog „podizanja“ iz petnih žila pali smo za deset mjesta na UN-ovoj listi po ekonomskoj konkurentnosti, a poljoprivrednici, drvoprerađivači, rudari i ostatak radničke klase „podigao se“ sve do ograda koje ih redovito dočekuju prilikom raznih štrajkova i protesta.

Sazivi 2006-2010 13 parlamenata koliko ih parazitira na državi u mnogo su čemu rekorderi. Spomenimo samo neke, 256 članova razno-raznih poslanika, zastupnika, vijećnika i odbornika imalo je najveću platu koju pamti moderna Bosna i Hercegovina koja iznosi 5-6 prosječnih penzija (op.a. crkavica ) tačnije 5 500 KM.  Za te i tolike pare odradili su najmanje radnih sati od svih saziva nezavisne BiH.  Činjenice ovoj talentiranoj, radišnoj i požrtvovnoj ekipici ne idu u korist. Od ministara koji imaju ostvarenih 0 ( slovima : nula ) od planiranih 0 projekata, preko najnovijih jurilica od kojih zastaje dah, pa sve do ekstremno visokih telefonskih računa u hotelskim sobama u kojima su odsjeli tijekom svojih parlamentarnih dana. Kako se, ako je vjerovati staroj dobroj, neke stvari ne mogu kupiti novcem, za sve ostalo tu su dugi i ljepljivi prsti u kombinaciji sa državnom kasom.

U ovim rekordnim i, ruku na srce, zastrašujućim brojkama podjednaki su i vladajući i opozicija koja je, kad već govorimo o „naj“ trenucima, vjerovatno bila, najneproduktivnija i najpasivnija u kratkoj historiji naše zemlje. Gore pobrajno dokazuje da je vlast u Bosni i Hercegovini vlast koju svaka opzocija poželjeti može i koja se kao light motiv proteže kroz san svakog opozicionog lidera u svijetu.  Uzdrmana svakojakim aferama, nefunkcionalna i do bola rastrošna svakoj opoziciji od Kamčatke do Lisabona predstavljala bi veoma lagan plijen, ali ne i brojnim strankama koje čine Bh. opoziciju. Oni su, pak, parlamentarne sjednice u najvećoj mjeri prespavali, a i kada bi se probudili ponudili bi isto što i vladajući samo u puno ljepšem i mirisnijem  celofanu ili bi, u starom dobrom maniru, rigali vatru na sve što se kreće.

Sastajalo se, rastajalo, jelo i pilo, a na kraju ništa dogovorilo. Umjetni „Butmiri“ i „Prudovi“ doživljavali su potope  prije nego što su zapravo i zaplovili , a katalizator ovog nezaustavljivog pada sa litice budućnosti je Međunarodna zajednica predvođena „kamenim spavačem“, Valentinom Inzkom. On se, u dvije godine koliko šije davno rašivene konce države, sada je to već očigledno, izgubio u vrapcima i komarcima.  Širom zatvorenih očiju gledao je i još uvijek gleda Dodikovo orgijanje po „Njegovoj kući Srpskoj“, tolerisao izjave o insceniranim ratnim zločinima, a o slavnoj : „Neću dozvoliti da Srbima u RS-u sude Muslimani“ za koju je Dodik inspiraciju pronašao u nekom retku „Mein Kampfa“, ne treba trošiti riječi.

Činjenice govore da građani BiH još uvijek čame u svom logoru otvorenog tipa, da građani BiH nemaju evropske perspektive, da građani ove zemlje nemaju Ustav koji istoj toj zemlji ne navlači luđačku košulju. Ali, kao da je to bitno ! Važno je da se ni u ovom sazivu u restoranu Parlamenta nije naplaćivao PDV, pa su naši parlamentarci za ona 2-3 sata provedena u zgradi Parlamenta svoje „škembice“ mogli obilno napuniti za samo 5 KM. Još je važnije da su se i u ovom sazivu krčmili milioni državnih para na „službena putovanja“, „bolovanja“ i ostale manifetluke kojima ni najbolji agenti američke CIA-e ne bi ušli u trag.  Kad već govorimo o rezultatima vladavine vladajuće petorke i njima uvijek komplementarne  opozicije, grijeh bi bio ne spomenuti da je BiH za vrijeme njihove vladavine umalo izgubila državne imovine koliko ni Karadžić ni Mladić nisu uspjeli da joj uzmu.

Ide vrijeme dodjele Oskara, a naše filmadžije u Bh. Verziju „Titanika“ zasigurno polažu velike nade. Nagradu za najbolje glumce mogu dobiti s obzirom da su Tihić, Dodik, Silajdžić, Čović, Lagumdžija  i ostatak umjetničke družine glumili tako dobro da De Niro, Al Pacino i Šerbedžija naspram njih djeluju kao, blago rečeno, klasični naturšici. Ni nagrada za najbolju režiju nije daleko s obzirom da su izrežirali vrlo vjerovatno jednu od najtragičnijih priča moderne Evrope. No, kada bi postojala nagrada za najbolju publiku, ova naša bi bila bez premca.  Trpiti i gledati ovu „tragediju“ pune četiri godine spada u domen znanstvene fantastike. Bravo mi !

Postao Bh. „Titanik“ popularan ili ne, najvažnije ocjene za političku eskadrilu slijede u oktobru. Građani će u biračke kabine, sami sa sobom, odlučiti. Žele li još četiri godine shizofrenične vlasti i uspavane opozicije, žele li još četiri godine života skupog za svakog osim za one koji jedu u parlamentarnom restoranu. I naposlijetku, glavno pitanje : Želimo li da Bh. inačica „Titanika“ postane trilogija ?

OVAJ KAO I OSTALE TEKSTOVE MOŽETE ČITATI NA : WWW. CAZIN.NET

Da se kojim slučajem večerašnja emisija „Pošteno“ Federalne Televizije prikazivala na 31.12. mnogi bi pomislili da se radi o najnovijem skeču genijalnog „Novogodišnjeg programa“ Televizije Cazin. Emisija čija je tema bila političko rasulo u cazinskoj Krajini, a gosti najutjecajniji politički magovi , brojnim Krajišnicima nije bila nimalo smješna, ali je zato gledaocima uzduž i poprijeko  Bosne i Hercegovine ovaj prvoklasni performans bio urnebesan.

PIŠE : Ajdinović Faruk

Biti Krajišnik i gledati emisiju „Pošteno“ nije bilo nimalo ugodno iskustvo. Optužbe, laži, ali i najcrnje uvrede koje ljudski um može isproducirati, prštale se na sve strane.  Kantonalni politički oci svoj su pir iskoristili u punom kapacitetu i istinski ponizili i posramili svakog Krajišnika koji juri cilj da bude normalan i civiliziran građanin Evrope.  Da je gospodin Lipovača došao odjeven u baletni kostim, a gospodin Bahtić sa sobom doveo slonove i lavove, ugođaj cirkusa bi bio potpun.

Prvo što se moglo primjetiti je užasna politička neprofesionalnost. „Nerko, Sado, Hamdo, Edo i Dola“ su nadimci kojima su se tobožnji gospodari moći na USK nazivali u prime-timeu najgledanije televizijske stanice u našoj nesretnoj zemlji. Ipak, Hamdija Lipovača i Sadik Bahtić bez ikakve su sumnje ponajveće zvijezde ove vanserijske bruke kojoj je svjedočilo vaskoliko gledateljstvo.  O zastupnicima u Skupštini se govorilo kao o ovcama u toru, koje je neki nespretni čoban ispremještao i pretumbao do te mjere da se ne zna ko je čiji.  Prozivanje za malverzacije, bacanje kojekakvih papira i papirića, mlataranje sudskim presudama su samo dio dekora koji je , kao da ono izrečeno nije dovoljno ponižavajuće za  150 000 Krajišnika,  cijeli haos u emisiji „Pošteno“ digao na jedan veći i viši nivo.

Ko je čiji špijun, ko su petokolonaši, a ko boljševici i ko je ,zaboga, pirat na USK ? Sve su to pitanja koja su našim političarima očigledno u fokusu pažnje, pa su „nevažne“  teme tipa : posrnuli privredni gigant „Agrokomerc“ i rješavanje političke krize ostavljene po strani.  No tu se glumci u večerašnjem teatru političke netolerancije nisu zaustavili, pa su nastavili sa sudbinskim pitanjima kao što su : ko je više članova uže i šire rodbine uvalio  u fotelje po kantonu, ko je zaljubljen u Zlatka Lagumdžiju i tako dalje. Do koje su mjere spremni sezati  samoprozvani predstavnici našeg kantona govori i činjenica da se u silnom žaru borbe i uvreda scenografija u studiju FTV-a spontano počela raspadati, a kamermani počeli gubiti tlo pod nogama.

Nezapamćena je situacija da se emisija „Pošteno“ koja je popularna zbog silovitog temperamenta, mora tonski prekinuti jer se učesnici emisije vrijeđaju do te mjere da to postaje u potpunosti neslušljivo.  Uzalud je gospođa Jurišć učitvo molila „Krajišku moralnu elitu“ da ton primjeri komunikaciji normalnog pripadnika humanoidne rase, a da uvrede i kafanski način ophođenja  pokušaju izbaciti iz vokabulara.  Krajišnici, ljuti i tvrdoglavi kakvi jesu,  dozvoljavali su sebi da, recimo drže moralne i profesionalne lekcije voditeljici Jurišić, a istaknutog intelektualca, gospodina Dubravka Lovrenovića nazivaju pijunom i prozivaju za jednoumlje.

Rijetki momenti kada je razgovor u studiju bio priličan jednom civiliziranom društvu nisu ponudili ništa novo i spektakularno. Godinama akumulirana netrpeljivost i netolerancija izbijala je iz svake izrečene rečenice, a izvlačenje prljavog veša i njegovo sistemsko podastiranje javnosti još se jednom pokazalo kao vjerovatno jedina specijalnost političara sa USK koji su, više ili manje, od USK napravili najtrusnije političko tlo.   Postoji li racionalno objašnjenje za večeras viđeno ?! Postoji li normalan razlog da pojedinac svoje verbalno (ne)znanje svodi na tako niske i očajne grane ?!  Rezultati višedecenijske mržnje među etnički i religijski  jednakim skupinama večeras su, kao rijetko prije, izašli na oči javnosti.  Upravo je tu naš ukleti usud jer su , umjesto u nekoj birtiji, kafani ili na pijaci, izronili pred frapiranim milionskim auditorijumom.

Šta da misli jedan prosječan Tuzlak, Mostarac ili Sarajlija o kraju čiji se političari bez imalo srama i stida krve poput zvijerki ?! Šta da misli jedan Goraždanin, jedan Livnjak ili jedan Zeničanin o djelu Bosne i Hercegovine u kojem je politika postala prvoklasna sapunica, a biti političar postalo sinonim za biti rijetko viđen prostak. Dok su u drugim djelovima svijeta  političari sinonimi za kulturu, ljudsko i demokratsko ponašanje, u našoj zemlji, a posebno u Krajini, biti političar ravno je biti kočijaš.

Večeras viđeno , iako je do bola razočaravajuće, nije nimalo iznenađujuće. Ovo je naša politička realnost ! Ako je neko i sumnjao da je negdje u nemirnoj cazinskoj Krajini posijana klica demokratije, večeras je definitivno izgubio nadu.  Postoje i oni koji su obojeni razno-raznim političkim bojama svoje pulene bodrili u osipanju paljbe uvreda i nekorektnih izjava večeras. Ali je čitava jedna armija ljudi koji su večeras u vlastitoj zemlji doživljeni kao probisvjeti. Čitava jedna armija ljudi večeras je prokelelo dan kada je ijednom od učesnika dao svoj glas na izborima. I na kraju, da ironija bude veća i tužnija, ista će ta armija danas – sutra istim tim ljudima ponovo dati svoj glas.

Koliko neprimjereno i nedostojno zvuči pitanje postavljeno na kraju emisije, a ono glasi : „Ko Krajinu može izvući iz krize“. Pogotovo je žalosno što se isto to pitanje povuklo na kraju emisije koja je u toku cijelog svog trajanja bila na rubu fizičkog incidenta. Krajinu ne može iz krize izvući ni Dolić, ni Bahtić, ni Ogrešević, ni Lipovača, a ni Veladžić. Sa ove distance izgleda kao da  ovaj dio BiH niko ne može izvući iz političkog i moralnog mulja u koji je zaglibio. No, ipak postoji neko ko može ovaj kraj dići na noge, a to je narod. To je 150 000 isfrustriranih i večeras posramljenih Krajišnika. Bolno zvuči činjenica da svoju privilegiju iskoristiti neće niti ovaj put.

OVAJ I OSTALE MOJE TEKSTOVE MOŽETE PROČITATI NA

WWW.CAZIN.NET

„Ostajte ovdje“, napisao je jednom prilikom velikan bosanskohercegovačke pisane riječi, Aleksa Šantić.  Da li bi autor znamenite i bezvremenske „Emine“ isto napisao da živi i u današnje vrijeme i u današnoj Bosni i Hercegovni ?! Možda bi ga neki patriotski inat natjerao da unatoč svemu pozove mladost da ostaje u svojoj zemlji jer ih sunce tuđeg neba neće grijati kao što ih grije ovo. Vjerovatniji je scenarij da bi i veliki Šantić suočen sa realnošću i nedaćama vlastite, neizvjesne egzistencije  stao u red pred najbližom ambasadom neke evropske države i zavapio za vizom.

PIŠE : Faruk Ajdinović

Teško je danas biti mlad u Bosni i Hercegovini. Gomila političara u „jadnim, ofucanim i trošnim“ Armani odjelima upire na te prstom kao na budućnost ove zemlja prijeteći onom istrošenom „Na mladima svijet ostaje“. Dijametralno suportno, isti ti političari bez imalo grizodušja ili moralni dileme rade sve  kako bi mlade ljude poput neželjenih izbjeglica protjerali iz ove zemlje. Najnovija i po svemu sudeći najučinkovtija metoda je odugovlačenje sa liberalizacijom viznog režima za našu zemlju. Prvo Hrvatska, onda Srbija, Makedonija i Crna Gora – svi dobiše slobodu, putovanje bez granica i mogućnosti da upoznaju i nauče nešto novo. Bosna i Hercegovina, tačnije njeni ustoličeni vladari srama,  kao iz inata ne žele i neće isto omogućiti i Bh. mladosti.

Čudno je shvatiti da redovi pred bjelosjvetskim ambasadama zapravo nikog ne brinu. Kao da u njima stoji otpad, stoka ili saksije s cvijećem, a ne mladi i obrazovani kriminalisti, medicinski tehničari, kuhari i učitelji.  Bolje i slikovtije rečeno prema mladim ljudima ponašaju se kao prema vrlo opasnom virusu ili agresivnoj zvijerki, pa je prevencije radi zatvaraju u njen 51 000 km dug i širok kavez.  Situacija je bez imalo kozmetičkih zahvata došla do stadija očaja. Oligarsi se kunu u boljitak i rješenje ove zavrzlame, a mladim ljudima to ništa ne znači jer im i dalje na svakoj granici osim onoj Srbije i Hrvatske uredno traže vizu u pasošu. I opet nikom niša ! Dani, mjeseci i godine prolaze, a mi i dalje ostajemo mladi ljudi uništenih potencijala bez mogućnosti da išta postignemo u umjetno stvorenom karantenu. Dok nam kriminal doslovno buja u državi mladi diplomirani kriminalisti svoju koricu kruha zarađuje na nekoj baušteli u Sloveniji. Djeca po Facebooku bez trenutka razmišljanja negaciju ne razdvaja od glagola, a mladi diplomirani učitelji preživljavanje traže čisteći neki toalet u Njemačkoj.  I ovdje sve po onoj staroj „Ujeo vuk magarca“.

Političarima ukidanje viza ne treba. Oni u svaki korak kugle zemaljske mogu skokom jer njihovi uredni i održavani diplomatski pasoši otvaraju sve granice.  Kada im iz Evropske Unije opale vruću ćušku za uši oni po nekom dječijem, nerazumljivom maniru nariču o nekakvoj ugroženosti, getoizaciji, pa čak i o, pazite sad, uroti Evrope protiv Bosne i Hercegovine.  Kao da je Evropi pored svih njenih problema i muka u interesu podapinjati noge i onako krhkom sistemu BiH u pokušajima da dobaci do ozbiljne i respektabilne države.

Gledajući  ponašanje mladih ove zemlje sve miriše da niti u njihovom interesu nije konačno otvaranje granica koje čekamo, doslovno, kao ozebli sunce.  Dok nam se neki zeleni,plavi, ljubičasti i  ostala gerijatrija bez imalo srama i morala igra sa budućnosti i životom,  nama je najlakše prst u uho i pjevati, jer „zaboga, šta mi tu možemo“.  Nismo mi neka tamo „zaostala i necivilizirana Slovenija“ da se za sat vremena okupi i desetak hiljada ljudi u želji za boljim sutra. Naši poltiičari su toliko odani i predani svom poslu da je jedino što nam preostaje beskrajno im se zahvaljivati na svemu što tako svesrdno i pogibeljno čine za sve nas, a posebno za mlade kojima su dali gotovo sve.

 Sve je izgledniji scenarij da će Bosna i Hercegovina (p)ostati tamni vilajet Evrope, crna mrlja na karti Starog kontinenta, kancerogeno tkivo Ujedinjene  Evrope. Zašto ?! Zato jer nas nije briga, jer nam je najlakše sjediti u kafiću i igrati sportsku kladionicu pravdajući se da „nas to ne zanima“.  Mi samo šutimo i potpisujemo  prešutna odobrenja onima koji jednako bezobrazno igraju partiju ping-ponga sa lopticom odgovornosti nas postavljajući u ulogu nimalo entuzijastične publike.

Uvjeravaju nas kako će biti i kako će stići i kako oni zapravo rade samo se rezultati ne vide ili ih uopšte i nema.  Svi su optimisti i prave se mravi koji uredno i čestito obavljaju svoje poslove. A mi, kao mi, i dalje barem malo  vjerujemo iako smo stoputa iznevjereni. Provedimo anketu : Ko vjeruje da će ukinuti vize Bosni i Hercegovini sredinom iduće godine ? Vjerovatno niko. Toliko smo puta izvarani i iznevjereni da ćemo vjerovati jedino kada nam carinici na Bregani ne pregledaju pasoš i puste nas da budemo ono što jesmo, dio Evrope.

Do tad ćemo i dalje gledati nesagledivo duge redova pred ambasadama. Gledaćemo mladu i perspektivnu snagu kojoj je dosta buditi se svako jutro sa strahom da će mu  poslodavac kod kojeg radi na crno uručiti otkaz jer nema posla, kojoj je dosta izvještaja sa mnogobrojnih sastanaka i sjednica sa kojih obećanja i uvjeravanja frcaju kao od šale.  Koliko će još mladih očeva da prehrani svoju djecu, trbuhom za kruhom u neku evropsku državu gdje će ih tretirati kao građane ne drugog, nego petog ili šestog reda ?! Odgovor je jasan, dok god mi ne kažemo jasno i glasno da je DOSTA ! Dosta varanja i obećanja, jer smo svi shvatili da je to dvoje jedino što su u Bosni i Hercegovini može dobiti besplatno .

TEKST OBJAVLJEN I NA WWW.CAZIN.NET-u !

Šta je zajedničko Olgi Sučić, Amiru Alihodžiću, Mirsadu Đoziću, Lejli Atiković i Savi Stjepanoviću ? Ne znate ?! Možda zna on, Radovan Karadžić. Upravo su se oni našli na putu njegovog sna. Upravo su oni postali prepreka na autostradi pakla i stradanja. Upravo je njih i hiljade njihovih vršnjaka poveo ravno u nestanak. Živjeli su na različitim krajevima ove napaćene zemlje, a opet ih se sjetio krvnik sa Durmitora. No, neće ovo biti još jedno opisivanja biografije bezprizornog nacionaliste i zločinca. Ovo je priča o njima, o Olgi, Amiru, Mirsadu, Lejli i Savi. Priča je ovo i o njihovim vršnjacima koji su umakli kroz Radovanovo krvavo rešeto, a koji danas ne mare ni za Olgu, ni za Amira, ni za Lejlu, Mirsada ni Savu.

 Mladi ljudi glavni su arhitketi društva u kojem živimo. Umjesto da postanemo režiseri svog boljitka u režiji života, mladi su postali marionete razapete između jeftine politike i vlastitih dubioznih uvjerenja. Po toj nekoj davno zadanoj definiciji, upravo mladim ljudima predstoji nezavidni posao izgradnje postkonfiliktnog, blago nakardnog, Bh. društva. Građevinari znaju da svako građanje, pa i ono društevno, počinje od temelja. Temelj zgrade ili kuće je beton, a temelj zdravog, normalnog i iole proevropskog društva mora biti historija, istorija ili ti povijest. U BiH mladima taj fundament očigledno ne dostaje, pa je pitanje zašto nam je društvo, i nakon 15 godina od pogibije naših vršnjaka, tranizijsko i evidentno iskompleksirano. Zašto mladi ne znaju svoju historiju ?!

 Najlakše će biti obrušiti se na naš kobiva obrazovni sistem u kojem se ne zna ko koga uči i školuje, no ako malo bolje, smirenije i detaljnije sagledamo situaciju moramo priznati sa su upravo mladi krivi što u izgradnji BiH nemaju zdrav historijski temelj. U vremenu kad je na sceni najdrskiji i najgnusniji historijski revizionizam, mladi ljudi na svaki pomen ozbiljnog sagledavanja naše, Bh, historije, odmahuju rukom. „Mlade ljude ne treba zanimati rat“. Tako glasi poluistiniti i blago groteskni argument ovdašnje mladeži. Mladi ljudi ne smiju, nemaju više ni prava ni godina psihički živjeti rat, ali moraju, u ime pokoljenja koja dolaze, znati istinu, ne samo o zadnjem, već i o predzadnjem i onom tamo, i onom tamo ratu. Živimo u vremenu kada su ratni i postratni demagozi i ideolozi spremni svaku marvu nazvati antifašistima, a svakog antifašistu prozvati zločincem. Upravo je zato od nevjerovatnog značaja da mi, mladi, znamo prošlost svojih naroda i svoje zemlje. Istina, bilo povijesna, bilo neka druga, ne smije biti došapnuta u uho mladim ljudima, jer istina ne smije imati ideološki predznak.

Mi moramo sami, sa vremenske distance, učiti o svojoj zemlji, jer jedino tako možemo naučiti i o sebi. Zamislite mladog Francuza koji Charlesa De Gaullea u javnim novinama ili na internet forumima proziva za latentnog fašistu ! Ili zamislite mladu djevojku iz Osla koja u istim tim novinama i na istim tim interentskim forumima nesretnom Kvinslingu zahvaljuje na njegovim „podvizima“! Znam da nije lako, ali ipak pokušajte. Lakše će biti ako zamislite mladog građanina Bosne i Hercegovine kako po interenetu veliča Hitlera i odaje mu počast što je ubijao „ proklete“. Pravi je to dokaz da revizionizam polako ispira mozgove mladosti ove zemlje, pa neće biti čudno ako se ono 5-ero sa „Radovanove autostrade“ za nekoliko godina okarakterizira kao teroriste, kolaboracioniste ili nešto još gore. „Ne treba živjeti u prošlosti“, je za razliku od prethodnog, argument koji je koliko-toliko tačan. Prošlost je stvar kojom se bave historičari, ali bez jasno utvrđene, jedinstvene istine u prošlosti, ne može biti normalnog života u sadašnjosti.

 Sve je to rezultat Bh. patenta i fenomena pod nazivom „Tri paralelne istine“, u kojima postoje tri različite žrtve i tri različita zločinca. Mlade ljude historija ne zanima kad je u pitanju edukacija i učenje o istoj. No, kada se pojavi potreba za psovanjem bliže ili dalje rodbije četničke, balijske ili ustaške, mladi stoje u prvim redovima. Nije to država u kakvoj možemo normalno živjeti. Tužno je, da tužnije biti ne može, kad shvatimo da je Balkan toliko nesretan, nespretan i čudan prostor, na kojem istina ovisi od geografske širine. Rekoh na početku da je historija fundament normalne budućnosti. Historija se danas pravi u sadašnjosti. Jedni govore jedno, drugi drugo, a mladi koji , ako su „arhitekti budućnosti“ moraju znati činjenično stanje, prate tu partiju ping-ponga čekajući da se dogovore i kažu im dogmu u koju će slijepo vjerovati. Stara je i povjerena mantra : „Zaboravite svoju prošlost i ona će vam se ponoviti“. A BiH ima tako kompleksnu prošlost da je zadnje što nam treba ponavljanje svega toga. I naposlijetku ne mogu a da se ne osvrnem na naš vrli obrazovni sistem u kojem se, bez razumne sumnje, ne može utvrditi ko tu pije, a ko plaća.

 U jednoj školi se uče dvije potencijalne istine, koje djele samo vrata učionica. Onda se djeca, naši budući „arhitekti“ gledaju prijeko, jer im je učitelj rekao da su ga sunarodnjaci njegov druga iz trećeg B htjeli ubiti. I tako u nedogled... Sve dok nam ne istekne vrijeme.

Nakon što ste (ako ste ) ovo pročitali, posjetit ćete još neke internet stranice, a sa svakim klikom miša blijedijeće sjećanje na ovaj tekst. I uredu je to. Ali nemojte, nemojte u ime generacija koje dolaze, zaboraviti na Olgu Sučić, Savu Stjepanovića, Lejlu Atković, Đozić Mirsada, Amira Alispahića, ali ni na hiljade onih čija je mladost prohujala u vječnost. Dok god oni čekaju u zapećcima naših sjećanja protjerani od strane svakojakih trivijaliteta i gluposti, BiH će biti zemlja sa teretima prošlosti, nesređenom i troduplom istinom, bez nade i snova. Dok god se i jedni i drugi i treći ne usaglase da su godine ovo 5-ero , ali i hiljada drugih mladih ljudi prevelika tragedija za sviju, očevi i majke te djece će tiho kročiti kuglom Zemaljskom. Tišinom koja opominje, tišinom koja zaglušuje...

Vedran Puljić, prva je žrtva inertnosti i indolentnosti ovdašnje vladajuće hijerarhije i nadri političara, kojima je sve bitnije od života vlastitih građana. U nedjelju se desilo ono što je bilo pitanje vremena već dugo, dugo. Prva žrtva kvazi-navijača i do bola trome policije bio je , ironije radi, Hrvat, ubijen u gradu koji se toliko diči svojim hrvatstvom.

 Krenule su sada panel diskusije, radijske i TV emsije na temu smrti nesretnog mladića. Jedni uporno sukob ostavljaju na nivou međunavijačkog ili bolje rečeno, panhuliganskog divljanja, dok mediokriteti sa obje strane nacionalnih bedema podlim pokušajima sve ovo žele staviti u prizmu bošnjačko-hrvatskog sukoba. No, planove im je pokvario Vedran Puljić. Da se bar zove Ibrahim ili Sead, lakše bi bilo isporducirati etničku netrpeljivost.

Odmah po saznanju počela su i objavljivanja snimaka, ispovjesti i slika sa nemilog događaja u Širokom. No, niko nas nije mogao pripremiti na dosad neviđeno nejedinstvo i konfuziju iz policijskih redova. Nije novost da je većina policajaca odjurila na događaj „visokog rizika“ ( na utakmicu Zrinjski-Velež). Na sporni meč između Širokog i Sarajeva, koji će pod čudnim okolnostima prerasti u meč između svega i svakoga osim ta dva kluba, poslane su dvije policijske ophodnje. Ko zna šta bi bilo da je više policijskih snaga bila prisutno . Možda bi divljanje sarajevskih huligana bilo i spriječeno.

 Pojedinci pokušavaju Vedranovu smrt iskoristiti kako bi nerede u Širokom proglasili kao napad razjarene Širokobriješke mase na nevine i nenaoružane Sarajlije. Stvarnost je , dakako , potpuno drugačija. Nije eksluziva ovog slučaja, da u navijačkim neredima nema nevinih i krivih. Krivi su jednostavno rečeno : svi, a nevinih gotovo i nema. Nemoguće je pri zdravom razumu tvrditi da su „Horde zla“ napadnute, kad postoje snimci na kojima samoprozvani navijači Sarajeva jurcaju gradom sa palicama i kamenjem. Na to im, dakako, nisu dužni ostali ni tkz. „Škripari“, koji su se svojski potrudili da sukob eskalira i doživi vrhunac. Policijska zbunjenost bila je samo mali začin za veliku propast. Prosto naganjanje pojedinaca, po logici policijskih čelnika ZHK-a, moglo je nadomjestiti koncipirano i plansko izoliranje izgrednika. Pucalo se i na građane Širokog Brijega.

Jadno je i glupo, jednu ili drugu stranu stavljati u povlašteni položaj. I jedni i drugi su najobičniji huligani, koji bi u drugim državama odležali najmanje 2-3 godine u zatvoru sa najokorjelijim lopovima i kriminalcima. Klasičnu grešku u koracima napravio je do kraja kompromitirani predsjednik Federacije, Mirsad Kebo, koju je očito zaboravio da bi po nekom pravilu ili ustavu trebao biti predsjednik svih građana Federacije, pa i onih u Širokom. Odkud mu onda pravo da iz zatvora izvlači pripadnike „Hordi Zla“ i agilira za odbacivanje optužbi protiv njih.
Bezpredmetna i predvidljiva pitanja : „Ko je kriv za ovo ?“. Stadion je rijetko realističan odraz cjelokupnog stanja svjesti u društvu. Krvava nedjelja posvjedočila je da društvo u BiH vrvi huliganima, ima problem sa agresivnošću i da u policiji vlada kompletna zbrka.

Ubistvo navijača Toulousa u centru Beograda natjeralo je vlasti u susjednoj nam Srbiji da zabrani sve organizacije koje promoviraju, šire ili pozivaju na mržnju i ksenofobiju. Na „crnoj listi“ organizacija koje se brišu iz evidencije NVO sektora, uz nama poznate „Obraz“, „Stroj“ i „1389“, nađoše se i Delije i Grobari i navijači FK Radnički i FK Obilić. Zašto naše vlasti ne učine isto ?

Pa kako će ta šačica jada opozvati ili ukinuti navijače, kad su ih prošle godine otrpilike u ovo doba nazvali „savjesnim i poštenim građanima“ , dok su ovi „žarili i palili“ po Queer Festivalu ? Kako će političari učiniti išta, kad dobro znaju da ovakvim događajima kupuju pažnju napaćenog naroda, koji radije uživa u mitološkim pričama u ugroženosti naroda i narodnosti, nego u osnovnim egzistencijalnim pitanjima ? Kako da političari rješe problem nasilja kad i mi i oni znaju da i sami nasilje smatraju društveno prihvatljivom pojavom ?

Jasan i kvalitetan zakon o navijačima, koji bi predviđao drakonske kazne za nasilnike. Bolja infrastruktura na stadionima koja bi omogućila uvođenje video nadzora. Efikasnija policija sa pravilnijom klasifikacijom događaja po riziku. Mogli bismo tako nabrajati do sutra ujutro , metode smanjenja navijačkog divljanja u BiH. Ali ko da to zanima ovdašnje vlastodršce kojima ubijanje, krv i nasilje na ulicama gradova prestavlja trećerazredni problem.
Usput, treba pozvati i Fudbalski savez na odgovornost, te na hitan i dugotrajan prekid Premier Lige BiH, sve do uvođenja reda u to wanna be takmičenje.

Tek onda ćemo moći govoriti o utakmicama na koje otac može dovesti dijete. O utakmicama koje su društveni i porodični događaji. O utakmicama gdje će jedna ili dvije biti srednjeg rizika, a na ostalima rizika neće ni biti. Do tad ćemo se hrvati sa društvenim sunovratima u obliku „Robijaša“, „Fukara“, „Hordi Zla“, „Manijacima“ i ostalim...

 Do idućeg posta...

12 godina. 12 dugih godina bi on, Ilija Jurišić, ako se pita Sud za ratne zločine u Beogradu, trebao odležati u Srbijanskom zatvoru . Mahnita jurnjavu za sapiranjem krivice sa obraza je odpočela. Kako ? Zašto ? Ko je zakazao ?

 Ilija Jurišić u beogradskom je pritvoru proveo 6 mjeseci, bez ikakve optužbe i suvislog razloga. Očito se Srbijansko kobajagi pravosuđe ugledalo na „oazu ljudskih prava u Gvantanamu“, gdje također drže ljude zatvorenim, bez ikakve optužbe koja im se stavlja na teret. Da se to desilo nekom Francuzu, Njemcu ili ne daj Bože, Amerikancu, čitava bi planeta pratila šta se zbiva. No, kako je ta nesretna sudbina zadesila Bosanca, Iliju Jurišića, problem je naglo gubio na značaju. Drugdje bi državnici dubili na glavi za oslobođenje ili barem izručenje svog državljanina, no naši dežurni moralisti nisu našli vremena za to. Prepustili su nesretnog Iliju na milost i nemilost smijuriji zvanoj „Srbijansko pravosuđe“.

Sad kad je iz Beograda stigla i više nego sakndalozna presuda, svi ministri, njihovi zamjenici, pomoćnici, čistačice i portiri potrudiše se da nabace što zabirnutiji izraz lica i počnu sa pokušajima eksprenog skidanja ljage sa njihovih imena. Činjenica je da Sud za ratne zločine u Beogradu nije imao nikakvu pravnu osnovu da sudi Iliji Jurišiću. Prvi razlog je što se slučaj „Tuzlanska kolona“ nije desio na teritoriju Republike Srbije ( pa čak niti u Republici Srpskoj ). U incidentu na Brčanskoj Malti stradali su pripadnici JNA. Iako je Srbija pravni i politički naslijednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, ostaje enigma zašto Srbija JNA smatra eksluzivno srpskom vojskom. Nadalje, Ilija Jurišić nije državljanin Republike Srbije, te mu institucije u toj zemlji nemaju pravo suditi.

Danilo Simić. Taj prijeratni švercer i luda u vojnim krugovima, podnio je krivičnu prijavu protiv Jurišića. U prijavi je dotični Danilo nanizao gluposti koliko te volje. Prvo ona o tome da su medicinski radnici ubijali pripadnike JNA , koji su nakon eksplozija dovezeni u bolnicu, a šlag na tortu sunovrata zdravog razuma, Simić je stavio rekavši da su im čak i „ispaljivali manevarske metke u anus“. Da ova klasična budaletina, nema pojma gdje veže, a gdje driješi govore i snimci snimljeni u UKC-u Tuzla, gdje ljekari daju sve od sebe da pomognu unesrećenim vojnicima

 Da li se zapravo na Brčanskoj Malti desio ratni zločin ?! Činjenice govore same za sebe. JNA je u prvim mjesecima rata bila produženi ekstremitet krvoločnih hordi Vojske Republike Srpske. Možda vojnici JNA u tom momentu ne bi pucali na građane Tuzle, no gotovo je sigurno da bi ti transporeteri puni oružja, opreme, hrane i drugog završili negdje na Trebeviću, Ozrenu, Vučjaku ili u Srebrenici. Pa zar Ilija Jurišić nije imao pravo spriječiti te atakere na međunarodno priznatu državu da naprave novu Kapiju, novu Srebrenicu ili nove Markale. Drugo , svjedočenja vojnika JNA koji su za dlaku izbjegli smrt govore da su bili spremni u svakom trenutku zapucati Znao je to vojno-policijski vrh u Tuzli. Njihovo je puno pravo bilo i biće da svoje građane od toga zaštite. Zadnje što želim je negirati smrt ubijenih u Tuzli, no poslijednji u kome treba tražiti odgovornog i krivce je  Armija R BiH.

 Sud u Beogradu od ponuđenih 50-tak svjedoka odbrane saslušao je samo jednog. Optužba je ponudila samo jednog svjedoka. Naravno, sud ga je saslušao. O šikaniranju, siledžijstvu i zlostavljanju nad Ilijom Jurišićem ne treba trošiti riječi. Sud je bio dovoljno bezobrazan da zabrani i prijenos izricanja presude. Sve to dovoljno govori o kakvoj se, politički montirnoj lakrdiji od suđenja radi. Zalud sada našem ministru Čolaku ( istom onom koji se onako ulizivački smješkao Srbijanskom kolegi dok mu je ovaj tvrdio da nema šanse da izruče Jurišića BiH ) sve one floskule i riječi utjehe. Preostaje apelacija prema Vrhovnom sudu. Ako u njemu bude barem mrvica pravde i pravičnosti Tuzla i BiH će dočekati svog Iliju. Ukoliko se i tamo, politika umješa, preostaće još jedino žalba Sudu za ljudska prava.

Da smo normalna i ozbiljna država, prekinuli bi sve diplomatsko-pravne odnose sa Srbijom, povukli svog veleposlanika i zatražili od građana da ne putuju u Srbiju. Da ironija i jad budu veći mi im, u znak zahvale za ovu presudu, dajemo mukte struju i gas. Opasnost je ovo za sve one koji su u tim turbulentim devedesetim bili dovoljno „drski“ da puškom brane svoje domove od četničke bagre, jer se ista ta četnička bagra ugodno uhljebila u državne institucije Srbije i ima misiju da izjednači napadnutog i napadača, žrtvu i agresora.

Okrenimo ploču. Pripadnici SIPE u idućem naletu lizoguzaštva između Dodika i Tadića, trebaju uhititi Tadića, jer proces SR BiH protiv njega i ostalih vođa studentskih nemira nikad nije završen.

I kad prođe sve, a kamere odu ostaće samo Ilija i nekolicina ljudi koji mu pomažu. Ostaće čovjek koji je kriv jer je branio svoje. Ostaće čovjek narušenog zdravlja koji se bori protiv dvije zemlje – one koja je udarala na njegove, ali što je još tužnije, i protiv one koju je stvarao.

Do idućeg posta....

Svaki post obično počnem primjerom iz neke ozbiljne države, a onda ga usporedim sa paradoksima sistema u kojem živimo. Kako do tradicija treba i valja držati, isto ću učiniti i ovaj put. Zamislite scenu da u sred Berlina, 100-tinjak nacista u uniformama i sa slikama Hitlera paradira i traži oslobođenje osuđenog ratnog zločinca ! Ne ide ? Pokušajte ovako : zamislite 100-tinjak ustaša i četnika kako u sred Sarajeva traži oslobađanje svirepog kasapina ! Da, to je već moguće zamisliti.

 Evropske države, ali i zajednica istih odavno je zabranila sve fašističke, nacističke, kvinslinške i simbole drugih zločinačkih ideologija. Da ne govorim o tome kako su racije specijalaca svakodnevnica onih koji se drznu pokušati oformiti udružnje, koje jednom riječju u statutu veliča genocidaše i zločince. U BiH egzisitiraju i rade udruženja i organizacije koje spadaju u svaku fioku, osim u onu pod naslovom „normalno“. I ne bi to bio toliki trn u oku, da ista ta udruženja kojima u opis posla spada i pjevanje pjesama o klanju ljudi drugih nacionalnosti, ne primaju budžetske pare. Da, da, iste one budžetske pare koje im silom daju poreski obveznici svih vjera i nacionalnosti ( pa i one koju žele poklati ) .Satelitske tvorevine u vidu ultranacionalnih organizacija beznačajni su pijuni ovdašnje nacional-lopovske bagre, kojoj isti služe kao „kocke za potpalu“ i to ne bilo čega, već ni manje ni više, nego vatre mržnje prema drugom i drugačijem.

Dobro nam znane ustaše iz Mostara, zakamuflirani u udruženje „za ravnopravost“, „Croatia Libertas „ Ravnopravnost my ass ! Radi se o ogavnim fašistima, koji se ne libe ni prozivoditi intelektualni izmet kao što su tekstovi o „islamizaciji Mostara“ i ostalim „temicama“ koje brinu ovu fašističku, moralnu elitu. Sjetimo se samo njihove reakcije na izjave Generala Armije Republike Bosne i Hercegovine, Sefera Halilovića , kad su buntovno ustvrdili kako je „Halilović Hrvate u BiH u više navrata nazvao ustašama“. Naravno, riječ je o notornom lupetanju, jer je Halilović pripadnike HVO, koji su udarali na legalnu i legitimnu vojsku države nazvao „ustašama“ , u čemu nema ništa sporno. Da su se barem diletani iz tog ustaškog brloga dosjetili reagirati kad je emisija premijerno prikazana, već su 2 godina kasnije reagirali, kad su izjavu vidjeli u reprizi serijala „Generali“, kojom se popunjavala ljetna šema. A sad finale : Ista ta ustašoidna banda dobija sredstva iz Vlade Federacije. Od koga ? Pa zar je teško pogoditi ? Jedan od generatora balkanske propasti, HDZ BiH preko svoje ljubimice , Borjane Krišto, svesrdno pomaže Lea Pločkinića i njegovu šačicu ocvalih alkoholičara i kriminalaca. To čini naravno parama naroda. Između ostalog i parama bošnjačkog naroda, za kojeg je Pločkinić ustvrdio da je „asocijalan“ i da se „kraj Bošnjaka ne može živjeti“. Nisu se opametili niti nakon fijaska, kad su u februaru 2008. tražili odcjepljenje „Herceg-Bosne“.

Idemo dalje kroz šaradu bjelosvjetskih čudaka . Evo nas u bošnjačkom toru. Pored ovaca, koje njihovi čobani svakodnevno temeljito šišaju , imamo i par radikalnih. Krenimo sa Džemaludinom Latićem. Taj wanna be pisac i autor koječega, svoje bliskoistočne stavove približiva u nekad respektabilnom „Oslobođenju“ kojeg su njegovi (ne)urednici srozali tek na bućkuriš svega što se napisati da. Ostaće upamćena njegov moralni faul : „Meni je bliži Musliman iz Malezije, nego Hrvat sa Stupa“. Pa Džemo dragi, eto tebi tvoji Malezijci i Indonežani, a nama ostavi Hrvate i Srbe. Naravno, to znači da ti i tebi slični, ako se mene pita, možete slobodo raspaliti iz BiH u neku od Arapskih republika, jer su vam očito bliže. A tek izjava da je „Turska mati svih Bošnjaka“. Srećom, pa se ne deklariram kao Bošnjak, inače bi se zabrinuo za svoje porijeklo. Zajedno sa još par „genijalaca“ Latić kroz medije ( one koji mu daju medijski prostor ) uporno turči Bošnjake, što spada u domen nedopustivog . Jedan od asistenata je Hasan Čengić. O njemu svi ( izuzev tužilaštva ) znamo sve, a posebno nam se dopada epizoda sa parama za odbranu Bosne i podatak da je na „crnoj listi pojedinaca i organizacija osumnjičenih za terorizam“ gdje mu društvo prave sve od reda časni i pošteni subjekti tipa : Al-qaida, ETA, Ravnogorski četnički pokret.

Treći dio posvećujem, naravno, Srpskim jedinkama i udruženjima koji sistemski rade na urušavanju ustavnog poretka. Uh, tu je izbor velik. Dane Čanković koji je na traktoru došao u BiH pod okriljem se noći prometnuo u intelektualca par exelance. On i grupa sličnih mu, oformili su organizaciju „Izbor je naš“. Opet ću se vratiti na primjere sa početka teksta. Pokušajte pojmiti da se u Rusiji prosvjeduje za odcjepljenje Sibira ili, ako hoćete bliže, u Hrvatskoj za odcjepljenej Istre ! I dalje ne možete... Da pomognem : ima i toga kod nas. Naime, gore spomenuti dugajlija ima misiju da Republiku Srpsku odcjepi od BiH. U tome, pogađate, ima izdašnu podršku , diktatorskih slojeva „Srbina“ Dodika. Iz provjerenih izvora znam da organizacija na jedvite jada okuplja 100-tinjak članova, mahom intelektualnih ekscesa. Pa kako je moguće da onda jedan takav kor organizira prosvjede za „slobodu Karadžića“ okićene majicama, transparentima, zastavama i ostalim folklorom koji prati slične fašističke orgije.

U petak su se prvi i treći slučejvi okupili u Sarajevu da traže slobodu za čovjeka koji je palio i klao žene i djecu. Glavni argument, kojeg su njihove glavice uspjele izbaciti je da se „Bošnjake neprocesuira“. Samo su specijalci spriječavali, sarajevske Bošnjake, ali i Bosance, Srbe i Hrvate da se fizički razračunaju sa Pločkinićem i kolegom mu Čankovićem. Bilo bi zanimljivo vidjeti ovu dvojicu kompanjona u raspravi o „Oluji“, jer znamo da je to za propalog žurnalistu, Pločknića „vrhunska vojna akcija“, a Čanković je zahvaljujući „akciji“ pjevajući hit Baje Malog Knindže : „Preživeće ovaj narod“ zapucao iz smijurije zvane SAO Krajina, pred nadirajućim snagama HV-a.

Mi imamo pravo znati zašto se iz naših džepova financiraju fašisti ( četnici i ustaše) . Da li će iko snositi poslijedice za protuzakonito nagrađivanje mržnje, netolerancije i fašizma ? U BiH ?
Hahaha !

Do idućeg posta ....

Poznata je praksa u ovoj našoj napaćenoj Bosnici da ako dobro radiš svoj posao, ubrzo dobiješ nogu. Ma koliko se ti trudio uvijek se nađe neki tamo „pametnjaković“ spreman da popljuje tvoj trud i rad iz samo njemu znanih razloga. Laže ko god kaže da takvo nešto nije doživio. Tako je nažalost bilo i sa najboljim Bh. komentatorom ikad, Marjanom Mijajlovićem. Čovjek koji nam se urezao u memoriju komentirajući utakmicu Belgija – BiH sa onim slavnim : „Džeko, Džeko, Džeko, Džeko, Džeko „ , iz svoje matične kuće, Hayat, dobio je košaricu samo 7 dana prije utakmice Armenija – BiH.

Da je takav paradoks moguć samo u BiH, pokazuje i uprava Hayata koja mahinalno gura glavu u pjesak praveći se da je sve u redu i da se ništa ne dešava. Sa druge strane javnost u BiH je frapirana i šokirana tjeranjem Marjana Mijajlovića sa Hayata, i traži jedan jasan i kratak odgovor : Zašto ? Formirala se tako i Facebook grupa za podršku našem najobljem komentatoru u historiji, koja je za samo 72 sata skupila nevjerovatnih 20 000 članova. Hayat u svojim „informativnim“ emisijama ni riječi o zahtjevima svojim gledatelja. . Kad se na istom tom Facebooku osnovala grupa čiji je cilj bilo stigmatiziranje i proganjne Lepe Brene, samoprozvani novinari su se rastrčali po računarima da nađu što više informacija kako bi popljuvali dotičnu pjevačicu. Sada kad su se hiljade organizirale i podigle nezamislivu medijsku buru, Hayat nam prosipa ravnodušnost.

Kome je i zašto u interesu da gledatelji ostanu bez sjajnog komentara Marjana Mijajlovića ? Kome i zašto smeta „sreda“ i „levo“ umjesto „srijeda i lijevo“ ? Činjenica je da je Marjan Mijalović veći patriota od nekolicine u našim mnogobrojnim parlamentima. No, ni to ne zabrinjava upravu Hayata, koja nije mogla dozvoliti da „Srbin komentira utakmice BiH“. Marjan Mijajlović je ujedinio BiH, pa makar i na sekundu. Njegov komentar odjeknuo je od Une do Drine, od Save do mora. Niti jedan govor našeg političara nije učinio isto. Ni jedan naš političar nije doživio ovacije koje je doživio i svakodnevno doživljava Marjan Mijajlović. Dodatni su to razlozi da se ozbiljno zabrinemo za mentalno zdravlje menadžemnta Hayata, koji svoju maskotu tjeraju kao zadnju rupu na svirali.

Po mom mišljenju, veliki je skandal da privatna televizija može otkupiti prava na reprezentativne utakmice. Zamislite da u Njemačkoj Tele5 ili Vox otkupi prava za prenos utakmica Njemačke nogometne ili košarkaške selekcije. Vjerujem da bi se i na spomen takvog raspleta, iole normalnom Njemcu podigla svaka dlaka na glavi. Kako to da BHT, tobože, nema para za prava kad milioni i milioni građana plaćaju RTV pretplatu, upravo za takve događaje ? Sjetim se samo onog jada kad je OBN prenosio gostujuće utakmice i odmah me jeza prođe. Jad i čemer je i na Hayatu , samo što se na Hayatu pojavio Marjan i spasio cjelokupnu situaciju. Fudbalska reprezentacija je jedino što ovu paradoksalnu državu drži na kakvom-takvom okupu. U tome je svoj veliki doprinos dao Marjan. Sad to sve pokušava da rastjera grupica marginaliziranih, iskompleksiranih novinarčića ljubormonih na uspjeh svog kolege.

Kako  to da  u ovoj zemlji sve što valja građanima,mora  biti trn u oku zakamufliranim lopovima i kriminalcima ?Zašto se  u ovoj zemlji mora pitati nekolicinu foteljaških bandita ? Dokle će se u ovoj zemlji građane nazivati „grupom besposlenih surfera ? I danas kad pogledamo snimak utakmice u Genku emocije naviru. To dovoljno govori da će ta noć , kako zbog rezultata, tako i zbog Marjana, postati jedna od noći, o kojima ćemo s ponosom pričati budućim generacijama !




 
Do idućeg posta...

 U svakoj normalnoj državi biti novinar je privilegija i uspjeh. Kako naša bananica od države s pojom „normalan“ ne može ni u istu rečenicu, jasno je da se to odnosi i na novinarstvo. Kako smo i zašto novinarstvo srozali, od jednog cijenjenog i nadasve dobroplaćenog zanimanja, do marginaliziranog posla kojeg može obavljati svako ko zna upaliti računar i pokrenuti program za obradu teksta.

 Nije bezazlena stvar biti novinar. Nekada su novinari dizali bune, razotkrivali višemilijonske afere, pokretali revolucije i dizali štrajkove. Slobodno mogu reći da su novinari bili standardna postava na prvoj liniji borbe za ljudska prava. U BiH od ljudskih prava nema ni ljudi ni prava, tako valjda novinar može biti ko god želi i hoće. Još ako ima sreću da je sin, kćerka, ljubavnik ili bilo kakav bliži ili dalji potomak nekog od političara, onda mu se šanse da svoje švrljotine vidi u novinama, drastično porasle.

Zakleo sam se da „Dnevni Avaz“ ili kako ga ja volim zvati : „Reisovo privatno glasilo“ neću uzeti u ruke još od momenta kad je „naočiti filantrop“ Fatmir Alispahić još jednom propisno popišao ustav BiH govoreći o „ etničkom balansu u Sarajevu“ . Uspješno sam odoljevao sve do neki dan, kada sam iz čiste znatiželje odlučio baciti pogled u bilten „novih Muslimana“ , kako ih samo slatko nazva stanoviti Mustafa . Sa žaljenjem sam mogao konstatirati da redakcija Fahrinih novinarčića bez imalo srama i obraza nastavlja sa promocijom mržnje i etničke netrpeljivosti. Posebno me fascinirao tekst inicijalima potpisanog H.Č. –a , koji u prosipanju svog skromnog intelekta poziva na linč Senada Pećanina, čovjeka i novinara koji je dok je ova zemlja krvarila sa prvih linija bojišnica donosio informacije . H.Č. je u maniru pravog Muslimana i vjernika u punom kapacitetu iskoristio slijedeće riječi : „smrdljivko“, „bolesnik“, „ludak i njegova ekipa“, „mamin sinčić“, „toaeltni papir svoje mame“, a sve kako bi ponizio čovjeka koji se novinarstvom bavio dok je Fahrin momčić skakao u pelenama . Da stvar bude gora nailazim na komentar Faruka Vele ( biće neki vanjskopolitički ekspert iz redova žurnalostrvinara ). Tu se ovaj osvrće na Andriju Hebranga koristeći miroljubive riječi tipa : „ustaški nož“, „ustaše“, „ustaštvo“... Kad vam kažem da se dotični hvale činjenicom da su najčitaniji dnevnik u BiH, shvatićete o kakvoj bananici od države govorim .

Za novinarski rat i u Republici Srpskoj konja za trku imaju. I to paripa. Zove se taj : BN televizija, čiji je direktor Vlado Trišić tokom divljanja Arkanovaca po Semberiji tvrdio da se radi o oslobađanju od opasnih terorista koji su spremni da raznesu „celi Beograd“. Stoga je logično da njegovi novinari neće odisati pretjeranom elokvencijom ili objektivnošću. Centralni dio informativne emisije vjerovatno nosi naslov : „Negirajmo državnost BiH“. Pa novinarka kao slučajno kaže : „Danas će u Republici Srpskoj i u Bosni Hercegovini poskupjeti gorivo „... I tako u nedogled. U Vijesti iz zemlje redovno ubrajaju i poneku iz Beograda ili sa Kosova.

A sad malo lakši oblik novinarskog malteritaranja, u kojem će uživati oni koji prate tkz. „showbiz“. Već sam u jednom postu OBN televiziju nazvao trivijalnom i bezveznom televizijom. Kako vidim zadnjih dana čak je i Dejana Rosulja dobila epitet novinar. Lijepo je vidjeti da mlada dama napreduje, i da je stala u isti rang sa jedinom pravom novinarkom s te „wanna be“ televizije, Aidom Spahić . Petkom uveče kod njih se emitira famozni „Red Carper“ u kojem kojekakav polusvijet dobiva priliku za mukte promociju. Svaka druga riječ koju oštroumno izvale „novinarčići“ je : „trač“ i fraza : „zavirimo u život slavnih“. Možda elita sa OBN-a nije čula da je tračanje aka ogovaranje vrlo ružna i nekulturna pojava, a vojareizam poremećaj s kojim se bore psihijatri širom svijeta.

 Kad govorim o mržnji odaslanoj preko TV ekrana mnogi mi spočitnu kako se ne dotičem političkog magazina „60 minuta“. Pa evo kratkog objašnjenja. Magazin „60 minuta“ se bavi istraživanjem i dokumentiranjem kriminala u BiH, dok se gore spomenuti novinari bave jedino trovanjem pustom demagogijom i zastrašivanjem ljudi. Da, činjenica je da Bakirova ekipa ponekad koristi pregrube riječi, ali ne može se osporiti fakt da su u više navrata uzdramali međede u foteljama i ukazali na otimačinu naše, ponavljam : naše , imovine. Zanemarimo pritom gotovo konstantno prozivanje za „islamofobiju“ iz tabora reisovih novinarskim perom naoružanih bojovnika.

Svaka zemlja ima svog „novinskog bandita“ , kojem je u opisu posla da zastrašuje ljude podgrijavanjem još uvijek toplih ratnih tenizija, koristeći dobro znanu ratnu retoriku. Srbijanski „Kurir“ koji  je Mirjanu Karanović zbog uloge u „Grbavici“ prozvao : „antisrpkinom i utiračicom staza antisrpstva“, a na dan kad su svi prenijeli vijest o hapšenju Radovana Karadžića donijeli divovski naslov : „Evropo jedi govna“...

 Pitam se , pitam. Dokle će novinarsko pero imati ulogu puščane sačme, a redakcije više ličiti na rovove i logore, nego na pristojno mjesto. Biti novinar u našoj zemlji znači biti stranački plaćenik, a oni koji usprave glavu dobiju ćušku od urednika pod izlikom : „Mora se od nečeg živjeti“. Za kraj malo ću ironizirati i parodizirati onu slavnu o bauku i Evropi. Reći ću : „Jedan bauk kruži Bosnom i Hercegovinom – bauk novinarskog šljama“...


Do idućeg posta...